OSI MEĐU NAJIZLOŽENIJIM SIROMAŠTVU

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) želi da ukaže da je, među onima koji nemaju mogućnosti da zadovolje svoje osnovne životne potrebe i žive ispod granice siromaštva, veliki broj osoba s invaliditetom (OSI). Iako se Crna Gora potpisivanjem Konvencije UN-a o pravima OSI, pored ostalog, obavezala na obezbjeđivanje njihovog adekvatnog životnog standarda i socijalne sigurnosti bez diskriminacije po osnovu invalidnosti, svjedočimo njihovoj sve većoj nezaposlenosti, siromaštvu i isključenosti.

Još je u Strategiji za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti u Crnoj Gori upozoreno da blizu 60 % OSI živi na granici siromaštva ili ispod nje, što govori da ova populacija spada u najsiromašnije i najmarginalizovanije društvene grupe. Usljed ekonomske krize i posljedica izazvanih pandemijom Covid-19, situacija je dodatno pogoršana.

Podaci Zavoda za zapošljavanje Crne Gore pokazuju da je na birou, od skoro 54.000 nezaposlenih, čak 11.000 OSI, što je znatno više nego ranijih godina. Stopa zaposlenosti OSI, uprkos brojnim povlasticama države i povoljnostima Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, izuzetno je niska. Tako je prošle godine na evidenciji Zavoda bilo pet i po puta više OSI (10.970), nego onih čiji su poslodavci koristili podsticaje za zapošljavanje ove grupe (2.040).  S druge strane, materijalna davanja za OSI i njihove porodice, propisana Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, ni onima koji su ostvarili pravo na njih, nijesu dovoljna za podmirenje osnovnih životnih potreba. Četiri od šest OSI, pripadnika/ca romske nacionalnosti i članova/ica njihovih porodica, koje smo intervjuisali prilikom izrade situacione analize u okviru projekta „Prava OSI u Crnoj Gori – Gdje smo i gdje treba da idemo“, kazalo je da im materijalna materijalna davanja nijesu dovoljna. Iznos lične invalidnine na mjesečnom nivou je 187,76 €,  dodatka za njegu i pomoć drugog lica 68,86 € mjesečno, dok je naknada roditelju ili staratelju korisnika/ce prava na ličnu invalidninu 203,35 € mjesečno. S obzirom na iznos potrošačke korpe koji je mjesečno skoro 660€ i dodatne troškove koje OSI usljed invaliditeta imaju, materijalna primanja su ispod svih mjerila za zadovoljavanje najosnovnijih životnih potreba. Da ne govorimo da, iako različite po prirodi, pravo na ličnu invalidninu i pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica, Zakon međusobno isključuje.

Pored navedenih socioekonomskih problema, OSI ne mogu da ostvare većinu usluga podrške za život u zajednici, kakve su personalna asistencija, pomoć u kući, tumačenje i prevođenje na znakovni jezik, koje doprinose samostalnom životu i prevazilaženju socijalne isključenosti. O mogućnostima rješavanja stambenih pitanja, nema ni govora. Iako je uspostavljen dobar zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije, ovu oblast karakteriše slaba primjena propisa, a zabrinjava činjenica da u bužetu nema jasnih i prepoznatljivih linija za sprovođenje zakona, politika i programa za ostvarivanje prava OSI. Sve to otežava socioekonomski položaj OSI i gura ih dublje na marginu društva.

Stopa rizika od siromaštva, prema Monstatu, u prošloj godini iznosila je 24,5 odsto. Iako su dostupni podaci o riziku od siromaštva različitih starosnih grupa, takvih uporednih podataka nema za OSI i osobe bez invaliditeta.